Niskoenergetska kuća

Niskoenergetska kuća

Niskoenergetska ili „trolitarska“ kuća je naziv za zgradu koja troši manje energije od klasično građene kuće, ali više od pasivne kuće. Za niskoenergetsku kuću je propisani standard od maksimalno 30 kWh/m2 potrebne godišnje toplinske energije.

Jednostavnim izračunom dobiva se da će takva kuća na grijanje trošiti otprilike godišnje 3 lit/m2 lož ulja ili 3 m3/m2 prirodnog plina na godinu ili 6 kg/m2 drvenih peleta godišnje. Zato se takve kuće nazivaju još i ”trolitarske kuće“. Definicija parametara za niskoenergetsku kuću ovisi o državi u kojoj se ona nalazi odnosno o nacionalnom standardu. Tako primjerice niskoenergetska kuća u Njemačkoj ima uvjet za  maksimalnu potrošnju energije za grijanje prostorija od 50 kWh/m2 životnog prostora godišnje, dok to ograničenje za Švicarsku iznosi najviše 42 kWh/m2 godišnje. Zbog povoljnije klime, u Hrvatskoj se prilikom definiranja niskoenergetske kuće uzima vrijednost od 30 kWh/m2 godišnje za grijanje.

RAZLIKA IZMEĐU “OBIČNE” I NISKOENERGETSKE KUĆE

Za gradnju „običnih kuća“ u Hrvatskoj tehnički propisi određuju potrošnju potrebne  toplinske energije za grijanje po jedinici korisne površine od 40 do 70 kWh/m2 godišnje (u ovisnosti od faktora oblika zgrade za kontinentalni dio Hrvatske). Takva će kuća na grijanje trošiti oko 6 lit/m2 godišnje lož ulja ili 6 m3/m2 godišnje prirodnog plina, odnosno 12 kg/m2 godišnje drvenih peleta.

Čime postići uštede?

Za postizanje niskih energetskih brojki potreban je dobro izoliran i zrakonepropustan plašt objekta te ostakljivanje toplinsko izolacijskim staklom. Što se tiče grijanja, u niskoenergetskoj kući potrebni su tradicionalan sustav grijanja i grijača tijela. Svjež zrak, odnosno ulazni zrak u kuću se dovodi po unutarnjem razvodnom sustavu, ali kontrolirano i prisilno. Iskorišteni zrak, odnosno odlazni, odvođeni zrak iz kuće se isisava bez iskorištavanja njegove topline, za razliku u primjeru tzv. pasivne kuće. Međutim, niskoenergetska kuća ili stan jest dobra podloga da se uz određene preinake i dodatne investicije kao što su ventilacijski sustav za recirkulaciju zraka i ekstra toplinska izolacija, fotonaponske ćelije i drugo, preinači u pasivnu ili „jednolitarsku“ kuću.

Gradnja kuće – veliki izazov i značajna investicija

Odluči li se osoba ili obitelj na gradnju kuće treba biti spremna donijeti odluke o brojnim detaljima. Poštujući suvremene ekološke trendove mnogi investitori žele i da njihove kuće budu tzv. štedljive kuće, stoga razmatraju mogućnost dostupnog energetskog standarda.

S tim u vezi valja odlučiti hoće li se graditi kuća –”obična” (u skladu s važećim tehničkim propisima), niskoenergetska ili pasivna.

Pasivna kuća

Pasivnom kućom se naziva zgrada s maksimalnom potrošnjom od 15 kWh/m2 potrebne godišnje toplinske energije za grijanje po jedinici korisne površine. Takve se kuće zovu i ‘‘jednolitarske kuće”.

Prema jednostavnom izračunu proizlazi da bi takva kuća na grijanje trošila otprilike 1,5 lit/m2 godišnje lož ulja odnosno 1,5 m3/m2 godišnje prirodnog plina ili 3 kg/m2 godišnje drvenih peleta. Važno je naglasiti da pasivne kuće nemaju više potrebe za konvencionalnim sustavom grijanja, nego potrebu za toplinom namiruju preko sofisticiranog sustava ventilacije s rekuperacijom i toplinskom pumpom, odnosno dizalicom topline.

Između niskoenergetske i pasivne kuće razlike se očituju u:

• debljini izolacije oplošja kuće
• vrsti ventilacijskog sustava i dogrijavanja
• prozorima sa troslojnim staklom koje je u pasivnoj kući punjeno plinom
• te nepostojanju konvencionalnog grijanja kod pasivne kuće zbog malih toplinskih gubitaka

Iz ovoga se da zaključiti kako nazivi niskoenergetska kuća i pasivna kuća ne označavaju izravno način same gradnje kuće, već prije svega potrošnju energije za grijanje. Ovakve se kuće danas grade kako bi se uštedjelo na energiji za grijanje i hlađenje, te preko toga i smanjilo zagađenje okoliša odnosno smanjilo ispuštanje CO2 u okolinu. Takvim se načinom gradnje ujedno i povećava ugodnost življenja.

Niskoenergetskim i pasivnim standardom mogu se ostvariti znatne uštede na budućem grijanju i hlađenju kuće. Međutim, do naziva ”niskoenergetska” ili ”pasivna” kuća ne može se doći samo pojačavanjem izolacije i zamjenom stolarije.

Kod takvih se kuća mora posvetiti puno pažnje prvom koraku – projektiranju – koje obavezno mora biti multidisciplinarno, što uključuje sudjelovanje stručnjaka iz više polja, od arhitekata, strojara i električara do građevinara.  

Niskoenergetska kuća treba do 30 kWh/m2 godišnje

Gradnja niskoenergetske kuće, počevši od građevinskog materijala čija proizvodnja ne opterećuje okoliš, preko energetske učinkovitosti i racionalnog trošenja energenata tijekom životnog vijeka, pa sve do racionalnog gospodarenja otpadom, primjer je primjene održive gradnje.Kuće izgrađene po standardima smanjene potrošnje energije pružaju i visok stambeni komfor s ugodnom klimom tijekom cijele godine bez standardnih sustava grijanja i hlađenja, uz vrlo niske troškove na račun energenata. Niskoenergetske kuće u pravilu koriste najučinkovitiju toplinsku izolaciju, energetski učinkovitu stolariju, niske nivoe propuštanja zraka i toplinsku obnovu u ventilaciji za manje energije potrebne za grijanje i hlađenje.

Mogu se također koristiti i standardi prema pasivnim solarnim tehnikama dizajna ili aktivne solarne tehnologije, kao i tehnologije za recikliranje topline iz vode koja je korištena kod tuširanja ili u stroju za pranje posuđa. Gradnja kuće u niskoenergetskom standardu neznatno je skuplja, ima male energetske gubitke te znatno smanjene troškove za energente. Cilj  izgradnje niskoenergetskih kuća je optimizacija potrošnje energije i maksimalno korištenje dostupne energije. Energetska učinkovitost niskoenergetske građevine temelji se na kvalitetnom sloju izolacije, kvalitetnim prozorima i vratima koji sprječavaju gubitak topline, sustavu strujanja zraka, koji uz prozračivanje osigurava i dodatno čuvanje energije, te u korištenju sunčeve energije. Oko 70% sveukupne potrošnje energije se troši na zagrijavanje prostora, a niskoenergetska gradnja omogućava velike uštede energije, uz zanemariva dodatna ulaganja.  

Ekološki aspekti niskoenergetske gradnje

Poznato je da, ukoliko ne želimo sljedećim generacijama ostaviti u naslijeđe klimatsku katastrofu, moramo drastično smanjiti emisiju ugljičnog dioksida u atmosferu. Zato sve više pažnje posvećuje energetski štedljivoj izgradnji. Porast koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi je u posljednjih 30 godina dostigao jednaku veličinu kao porast u razdoblju od 200 godina prije toga. Već se i na običnoj kući mogu se učiniti neke preinake i poduzeti određene mjere kojima se može povećati energetska efikasnost kuće. Kod projektiranja i gradnje niskoenergetske kuće treba:

• ostvariti kompaktnost u gradnji oblika kuće
• orijentirati kuću prema jugu
• odvojiti toplinske zone kuće (kupaonice i ostave okrenuti prema sjeveru, dnevne prostore prema jugu, spavaonice na istok)
• odabrati niskotemperaturni sustav grijanja
• dobro izolirati cijelo oplošje kuće
• ugraditi troslojna stakla
• ugraditi kontroliranu ventilaciju s rekuperacijom