Zvučna izolacija poda

Zvučna ili akustična izolacija poda su mjere koje sprječavaju širenje takozvanog udarnog zvuka. Udarni zvuk nastaje prilikom kontakta (udara) dva predmeta.

Ova vrsta zvuka je posebno karakteristična za podove, jer se po podu stalno hoda i pomjera namještaj, na pod nam iz ruku ispadaju stvari ili se na podu nalaze mašine koje za vrijeme rada vibriraju i slično. Udarni zvuk (neki ga nazivaju i zvuk udara ili struktu­ralni zvuk) koji tada nastaje širi se kroz pod na okolne zidove, instalaci­je i dalje kroz konstrukciju objekta, tako da je čak moguće da u sobi ču­jemo udarce koji su nastali nekoliko katova ispod ili iznad.

Radi sprečavanja takvih neprijatno­sti, pod se mora konstruirati tako da se spriječi širenje zvuka na okolnu konstrukciju, to jest da cjelokupan zvuk udara “ostane” u podu. To se principijelno postiže umeta­njem sloja nekog materijala dobre zvučno-izolacijske moći koji prekida prisnu vezu poda i susjednih eleme­nata zgrade, što je izloženo dalje u tekstu. Ukoliko je podna obloga direktno postavljena na betonsku konstruk­ciju, to će dovesti do nesmetanog širenja zvuka kroz objekt i u naro­čito nepovoljan položaj će dovesti osobe u prostoriji direktno ispod.  

Plivajući podovi kao rje­šenje problema zvučne izolacije

Plivajući podovi su podovi koji se na noseću konstrukciju ne oslanjaju direktno, već su od nje odvojeni mekim i elastičnim slojem koji prigušuje zvuk. Taj sloj se naziva plivajuća masa, zvučni apsorber ili prigušujući sloj.

Plivajući pod čine sljedeći elementi:

1. Konstrukcija na koju se pod oslanja (međukatna konstrukcija ili sloj betona na tlu)
2. Plivajuća masa
3. Folija
4. Nosač podne obloge
5. Podna obloga

Plivajuća masa

Plivajuća masa mora potpuno pri­gušiti zvuk i spriječiti njegov prodor iz poda u ostatak zgrade. Jačina zvuka najbrže opada u mekim i elastičnim materijalima sa puno međusobno povezanih pora ispu­njenih zrakom i otvorenih k vanjskoj sredini, to nedvosmisleno određuje koje materijale smijemo primijeniti za ovaj sloj. Postoji nekoliko podataka o materi­jalu na osnovu kojih možete procije­niti njegovu moć izolacije. Najprije je tu poboljšanje izolacije od zvuka udara, označeno sa ΔL, koje poka­zuje za koliko decibela materijal poboljšava izolaciju strukture u koju je ugrađen, u našem slučaju - poda. Ovo svojstvo zavisi od vrste materi­jala i njegove debljine, i što je nje­gova vrijednost viša, to je izolacijska moć bolja. Vrijednost ovog svojstva kod vrhunskih zvučnih izolatora iznosi oko 25 dB. Skoro podjednako ćete na dekla­raciji materijala pronaći njegov normalizirani nivo zvuka udara, označen slovom L. Ovo svojstvo je suprotno prethodnome i pokazuje propustljivost materijala za zvuk, tako da bi trebalo biti što niže.

Kod najboljih zvučno-izolacijskih materi­jala njegova vrijednost je oko 58 dB. U nedostatku vrijednosti ovih svoj­stava, zvučno-izolacijsku moć mate­rijala možete grublje procijeniti na osnovu njegovog modula elastično­sti koji se obilježava slovom E i izra­žava u N/cm2 ili kN/m2. Materijali s niskim modulom elastičnosti su stišljivi, meki i elastični, pa su time i bolji zvučni izolatori od materijala kojima je vrijednost ovog svojstva visoka. Jedan od boljih materijala za izradu plivajuće mase su ploče od mine­ralnih ili organskih vlakana, kao na primjer ploče od mineralne vune gustoće 75-100 kg/m3 ili od pamuč­nih vlakana. Iako relativno stišjive, ovakve ploče bez problema podno­se opterećenja od ljudi i namještaja u kućama i stanovima, a zbog njiho­ve dobre zvučno-izolacijskom moći dovoljna debljina plivajuće mase od ovakvih materijala iznosi 1-2 cm, promatrano u pritisnutom stanju.

Još jedan materijal namijenjen zvučnoj izolaciji podova je elasti­cifirani stiropor. On se odlikuje za nijansu slabijom izolacionom moći od vlaknastih materijala, tako da je preporučena minimalna debljina plivajuće mase od ovog materijala 2 cm. Zbog svoje male stišljivosti, elastificirani stiropor je nezamjenjiv kod podova koji trpe veliko optere­ćenje (do 1000 kg/m2, npr. podovi u industrijskim radionicama), ali se nesmetano može ugrađivati i u podove stambenih objekata. Ekspandirani polistiren (običan stiropor) i ekstrudirani polistiren (stirodur) nisu materijali čije se korištenje preporučuje za zaštitu od zvuka. Iako su veoma porozni, ovi materijali su kruti i samim tim loši zvučni izolatori. Oni svoju pravu primjenu nalaze pri termoizolaciji objekata. Guma jeste dobar materijal sa as­pekta zvučne izolacije jer zvuk u njoj putuje brzinom od samo 70 m/s i svoju primjenu nalazi na mjestima kontakata krutih dijelova podne konstrukcije. Ovako postavljena guma doprinosi ukupnoj izolacijskoj moći poda, ali ni u kom slučaju nije zamjena za plivajuću masu. Bitumen kao elastični smolasti ma­terijal doprinosi izolaciji od zvuka. Nekada se upotrebljavao za lijeplje­nje parketa za podlogu, danas je zamijenjen ljepilima koji se jedno­stavnije pripremaju i nanose. Folija se u plivajuće podove ugra­đuje kada je nosač podne obloge djelomično ili potpuno izliven na licu mjesta i sprječava da vlaga, beton, gips i drugi materijali prodru u plivajuću masu i unište njenu izolacijsku moć. Najčešće se koriste folije od polietilena (PE) i polivi­nil klorida (PVC), mada će svaka vodonepropusna folija poslužiti. Ako se folija sastoji iz dijelova, oni se međusobno preklapaju za 10-15 cm i povezuju običnom širokom ljepljivom trakom. Nosač obloge ne doprinosi izolaciji poda već samo ima ulogu da oblozi pruži čvrstu, krutu i ravnu potporu i ravnomjerno prenese opterećenja od ljudi i predmeta na plivajuću masu.

Nosač podne obloge se može izvesti kao neprekidan ispod cijele površine poda (tada se naziva estrih ili košuljica), kao sistem gredica koji podupire oblogu, ili čak kao grupa stubića i ploča na kojima će obloga stajati.